Modrić od prognaničke sobe do kraljevskog Real Madrida... Nakon što mu je u ratu ubijen djed, Luku Modrića otac je poslao u izbjeglištvo. Živjeli su skromno, a treneri ga nisu primjećivali samo zato jer je bio neuhranjen Nedjelja, 08. 7. 2012. u 19:00 Piše: Viktor Lisac 24sata Ako se po ičemu na svijetu “vidi” da je Luka Modrić iz zadarskog zaleđa, onda je to po njegovu naglasku koji je ostao nepromijenjen nakon što se, trčeći za loptom, odselio prije gotovo polovine svog života. Rodio se u Zadru 9. rujna 1985. godine. Prvih pet godina života proveo je u malom zaseoku Modrići kraj Obrovca, u podvelebitskom kraju. Narod kaže da su jedini koji tamo mogu živjeti poskoci i - Modrići. Ime je dobio po djedu Luki koji je po zanimanju bio cestar. Lukini roditelji Stipe i Jasminka oboje su radili u tvornici Trio u Obrovcu koja se bavila proizvodnjom trikotažne odjeće. Kad je započeo rat, Obitelj je živjela u obiteljskoj kući u mjestu sve dok djeda nisu brutalno ubili srpski vojnici. Članovi četničke paravojske ubili su ga bez ikakvog razloga 18. prosinca 1991. godine. Lukin otac pronašao je njegovo tijelo u polju petstotinjak metara od kuće. Požurio je natrag, pokupio ženu i dvoje male djece i poslao ih u Zadar. Tamo ih je čekao dugogodišnji život u starim i olinjalim hotelima, u majušnim sobicama, gdje su sudbinu dijelili s ostalim izbjeglicama iz zadarskog kraja. Danas u blizini hotela “Iž”, u kojem su proveli najviše vremena, Modrići imaju svoj vlastiti stan koji im je, od prve veće zarade, kupio upravo Luka. Uz drastičnu promjenu, gubitak djeda i nove životne uvjete, Luki je boravak u Zadru donio i nešto dobro - nogomet. Nogometno igralište nalazilo se samo nekoliko minuta od hotela u kojem su živjeli. Imao je sedam godina kada ga je otac tamo odveo prvi put. Zavolio je nogomet, a i dobro mu je išlo naganjanje lopte. Nakon Oluje Modrići su imali otvorenu mogućnost da se vrate u rodnu kuću, ali su to odbili zbog sina i njegove, tada već velike ljubavi za nogometom. Oboje su ostali bez posla, no nakon rata majka se uspjela zaposliti kao krojačica, a otac se, nakon povratka iz vojske, zaposlio kao zrakoplovni tehničar u vojnoj bazi Zemunik. Luka danas kaže kako vrijeme koje je proveo kao izbjeglica u hotelu nije shvaćao tragično jer je bio dijete i nema nekih velikih trauma. Ipak, ono što je vidljivo svima koji Luku poznaju iz nekoliko životnih faza, makar i samo preko fotografija, jest pomalo tužni pogled i bora među obrvama koji se pojavljuju svaki put kad treba govoriti o sebi ili se pak nalazi u situaciji u kojoj se ne osjeća “doma”, u kojoj mu nije baš ugodno. Da ne voli pričati, jasno je svima, posebno novinarima. Škrt je na riječima, ali ne i na djelima te poklonima prijateljima i članovima obitelji. Ima dvije sestre, Jasminu (23) i Dioru (13). Mlađoj je sestri pravi životni uzor, gleda sve utakmice u kojima joj igra stariji brat, a dok je bila sasvim mala, ljubila je televiziju svaki put kad bi se na njoj pojavio Luka. U Zadru je Luka krenuo i u školu, iako ne s istim uspjehom kao na travnjaku. Bio je prosječan učenik. Iako ga je majka pokušavala nagovoriti da malo više uči, on je umjesto učenja samo ležao na krevetu i razmišljao o nogometu. Kad je napunio petnaest godina, trener je njega i još jednog dječaka odveo na “promatranje” u splitski Hajduk.

Modrić od prognaničke sobe do kraljevskog Real Madrida...

Nakon što mu je u ratu ubijen djed, Luku Modrića otac je poslao u izbjeglištvo. Živjeli su skromno, a treneri ga nisu primjećivali samo zato jer je bio neuhranjen

Nedjelja, 08. 7. 2012. u 19:00   Piše: Viktor Lisac

24sata

Ako se po ičemu na svijetu “vidi” da je Luka Modrić iz zadarskog zaleđa, onda je to po njegovu naglasku koji je ostao nepromijenjen nakon što se, trčeći za loptom, odselio prije gotovo polovine svog života. Rodio se u Zadru 9. rujna 1985. godine. Prvih pet godina života proveo je u malom zaseoku Modrići kraj Obrovca, u podvelebitskom kraju. Narod kaže da su jedini koji tamo mogu živjeti poskoci i - Modrići.

Ime je dobio po djedu Luki koji je po zanimanju bio cestar. Lukini roditelji Stipe i Jasminka oboje su radili u tvornici Trio u Obrovcu koja se bavila proizvodnjom trikotažne odjeće.

Kad je započeo rat, Obitelj je živjela u obiteljskoj kući u mjestu sve dok djeda nisu brutalno ubili srpski vojnici. Članovi četničke paravojske ubili su ga bez ikakvog razloga 18. prosinca 1991. godine. Lukin otac pronašao je njegovo tijelo u polju petstotinjak metara od kuće. Požurio je natrag, pokupio ženu i dvoje male djece i poslao ih u Zadar.

Tamo ih je čekao dugogodišnji život u starim i olinjalim hotelima, u majušnim sobicama, gdje su sudbinu dijelili s ostalim izbjeglicama iz zadarskog kraja. Danas u blizini hotela “Iž”, u kojem su proveli najviše vremena, Modrići imaju svoj vlastiti stan koji im je, od prve veće zarade, kupio upravo Luka. Uz drastičnu promjenu, gubitak djeda i nove životne uvjete, Luki je boravak u Zadru donio i nešto dobro - nogomet. Nogometno igralište nalazilo se samo nekoliko minuta od hotela u kojem su živjeli. Imao je sedam godina kada ga je otac tamo odveo prvi put.

Zavolio je nogomet, a i dobro mu je išlo naganjanje lopte. Nakon Oluje Modrići su imali otvorenu mogućnost da se vrate u rodnu kuću, ali su to odbili zbog sina i njegove, tada već velike ljubavi za nogometom. Oboje su ostali bez posla, no nakon rata majka se uspjela zaposliti kao krojačica, a otac se, nakon povratka iz vojske, zaposlio kao zrakoplovni tehničar u vojnoj bazi Zemunik. Luka danas kaže kako vrijeme koje je proveo kao izbjeglica u hotelu nije shvaćao tragično jer je bio dijete i nema nekih velikih trauma. Ipak, ono što je vidljivo svima koji Luku poznaju iz nekoliko životnih faza, makar i samo preko fotografija, jest pomalo tužni pogled i bora među obrvama koji se pojavljuju svaki put kad treba govoriti o sebi ili se pak nalazi u situaciji u kojoj se ne osjeća “doma”, u kojoj mu nije baš ugodno.

Da ne voli pričati, jasno je svima, posebno novinarima. Škrt je na riječima, ali ne i na djelima te poklonima prijateljima i članovima obitelji. Ima dvije sestre, Jasminu (23) i Dioru (13). Mlađoj je sestri pravi životni uzor, gleda sve utakmice u kojima joj igra stariji brat, a dok je bila sasvim mala, ljubila je televiziju svaki put kad bi se na njoj pojavio Luka.

U Zadru je Luka krenuo i u školu, iako ne s istim uspjehom kao na travnjaku. Bio je prosječan učenik. Iako ga je majka pokušavala nagovoriti da malo više uči, on je umjesto učenja samo ležao na krevetu i razmišljao o nogometu. Kad je napunio petnaest godina, trener je njega i još jednog dječaka odveo na “promatranje” u splitski Hajduk. 

Nakon što mu je u ratu ubijen djed, Luku Modrića otac je poslao u izbjeglištvo. Živjeli su skromno, a treneri ga nisu primjećivali samo zato jer je bio neuhranjen

Nedjelja, 08. 7. 2012. u 19:00   Piše: Viktor Lisac

24sata

Ako se po ičemu na svijetu “vidi” da je Luka Modrić iz zadarskog zaleđa, onda je to po njegovu naglasku koji je ostao nepromijenjen nakon što se, trčeći za loptom, odselio prije gotovo polovine svog života. Rodio se u Zadru 9. rujna 1985. godine. Prvih pet godina života proveo je u malom zaseoku Modrići kraj Obrovca, u podvelebitskom kraju. Narod kaže da su jedini koji tamo mogu živjeti poskoci i - Modrići.

Ime je dobio po djedu Luki koji je po zanimanju bio cestar. Lukini roditelji Stipe i Jasminka oboje su radili u tvornici Trio u Obrovcu koja se bavila proizvodnjom trikotažne odjeće.

Kad je započeo rat, Obitelj je živjela u obiteljskoj kući u mjestu sve dok djeda nisu brutalno ubili srpski vojnici. Članovi četničke paravojske ubili su ga bez ikakvog razloga 18. prosinca 1991. godine. Lukin otac pronašao je njegovo tijelo u polju petstotinjak metara od kuće. Požurio je natrag, pokupio ženu i dvoje male djece i poslao ih u Zadar.

Tamo ih je čekao dugogodišnji život u starim i olinjalim hotelima, u majušnim sobicama, gdje su sudbinu dijelili s ostalim izbjeglicama iz zadarskog kraja. Danas u blizini hotela “Iž”, u kojem su proveli najviše vremena, Modrići imaju svoj vlastiti stan koji im je, od prve veće zarade, kupio upravo Luka. Uz drastičnu promjenu, gubitak djeda i nove životne uvjete, Luki je boravak u Zadru donio i nešto dobro - nogomet. Nogometno igralište nalazilo se samo nekoliko minuta od hotela u kojem su živjeli. Imao je sedam godina kada ga je otac tamo odveo prvi put.

Zavolio je nogomet, a i dobro mu je išlo naganjanje lopte. Nakon Oluje Modrići su imali otvorenu mogućnost da se vrate u rodnu kuću, ali su to odbili zbog sina i njegove, tada već velike ljubavi za nogometom. Oboje su ostali bez posla, no nakon rata majka se uspjela zaposliti kao krojačica, a otac se, nakon povratka iz vojske, zaposlio kao zrakoplovni tehničar u vojnoj bazi Zemunik. Luka danas kaže kako vrijeme koje je proveo kao izbjeglica u hotelu nije shvaćao tragično jer je bio dijete i nema nekih velikih trauma. Ipak, ono što je vidljivo svima koji Luku poznaju iz nekoliko životnih faza, makar i samo preko fotografija, jest pomalo tužni pogled i bora među obrvama koji se pojavljuju svaki put kad treba govoriti o sebi ili se pak nalazi u situaciji u kojoj se ne osjeća “doma”, u kojoj mu nije baš ugodno.

Da ne voli pričati, jasno je svima, posebno novinarima. Škrt je na riječima, ali ne i na djelima te poklonima prijateljima i članovima obitelji. Ima dvije sestre, Jasminu (23) i Dioru (13). Mlađoj je sestri pravi životni uzor, gleda sve utakmice u kojima joj igra stariji brat, a dok je bila sasvim mala, ljubila je televiziju svaki put kad bi se na njoj pojavio Luka.

U Zadru je Luka krenuo i u školu, iako ne s istim uspjehom kao na travnjaku. Bio je prosječan učenik. Iako ga je majka pokušavala nagovoriti da malo više uči, on je umjesto učenja samo ležao na krevetu i razmišljao o nogometu. Kad je napunio petnaest godina, trener je njega i još jednog dječaka odveo na “promatranje” u splitski Hajduk.